Prijateljstvo našeg snimatelja Nediljka Matejaša s Mikom Hakkinenom donosi nam ekskluzivno kolumnu dvostrukog svjetskog prvaka

 

Ne idem više puno na utrke, ali jednu koju nikada ne propuštam je Monte Carlo. Prvo, održava se pred mojim stepenicama i drugo, to je fantastičan događaj.

Iako je Monaco glamur, ono što se događa u kokpitima je što privlači moju pažnju i to tako veliku kao kad sam sam sjedio u njima.

Ljudi me često pitaju što je potrebno da bi se pobijedilo u MC i mislim da sam dosta kvalificiran za to odgovoriti..

To je staza kao niti jedna druga, uska, naporna, kvrgava i u potpunosti zakovana u čelične barijere. Drugim riječima, zone za izlijetanje ne postoje.

Želite li uspjeti u MC, morate ostati po strani od te ograde, maksimizirati svoju trkaću liniju tako što ćete voziti najbliže moguće ogradi. U kvalifikacijama se vozi od prilike oko pet centimetara od ograde. To traži veliku preciznost i da, poprilično hrabrosti.

Kao i na svim gradskim trkalištima gdje kamioni i taxi uzimaju svoj danak, asfalt je ”vrlo zelen” i kako vikend odmiče, svakoga sata, grip postaje sve bolji jer cjelodnevni programi ostavljaju sve više i više gume. Tako prihvaćate evoluciju staze i činjenicu da vozite sve brže i brže. Tako je, već u slijedećem krugu možete ići brže nego u prošlom..

hakkinen5-lg

Kao nigdje na svijetu, Monte Carlo nagrađuje svako lokalno poznavanje svakog skoka, ruba, bijele linije. Često sam šetao i šetao..

Prvi sam puta ovdje vozio 1991. ali nije dobro završilo. Moj Lotus-Judd i ja smo odustali u 14. krugu zbog curenja ulja. Slijedeće godine nije bilo bolje. Ovoga puta je mjenjač rekao doviđenja sredinom utrke. .

Propustio sam 1993. jer sam bio rezervni vozač u McLarenu, no, slijedeće godine sam postavio moj McLaren-Peugeot u prvi red na startu. Osvojio sam drugu startnu poziciju iza Michaela Schumachera u Benneton-Fordu. Prilikom kočenja za prvi zavoj na St.Devoteu, s leđa me je udario Damon Hill i priči je tu bio kraj. Bio sam očajan.

Ni godina kasnije nije bila bolja. Samo P6 u McLaren-Mercedesu i kvare motora nakon samo osam krugova. Tek sam 1996. osvojio bodove u Monaku, u petom pokušaju, iako sam sudjelovao u sudaru, pet krugova prije kraja. Završila su samo četiri auta a meni je pripalo šest mjesto.

U 1998. sam se već bojao da MC nije sretno mjesto za mene. McLaren-Mercedes je bila senzacionalna mašinerija i prije MC sam već imao tri pobjede. Bio sam odlučan da i u kneževini moram nešto napraviti.

Znajući da tu nema pretjecanja, odlučio sam dati sve od sebe MP4-13 je bio ultra brz i Coulthard i ja smo uživali u njemu. Jako se dobro sjećam tih kvalifikacija iako je je prošlo 17 godina. Jako smo se iznenadili kad je Giancarlo Fisichella u Benetton-Playlifeu postavio standard vozeći kao da vozi gokart. .

Kao što sam rekao, staza postaje sve brža i brža kako se sve više gume polaže na asfalt. Postigao bi najbrži krug a David bi me skinuo. Onda bi ja našao desetinku a on dvije…Uoči završnih pokušaja, napetost u boksu McLarena dosegla je vrhunac. David je postavio 1:20.137 što je izgledalo kao san. Ostao mi je samo jedan set guma i situacija je bila ”make it or break it..”..

Sjedio sam u autu, mentalno zatvorenih očiju prošao još jednom stazu, znao sam što moram učiniti, znao da moram ići do apsolutnog limita, ne ostavljajući bilo gdje prazninu, bez i pomisli na bilo kakvu grešku. Leptiriću stomaku.. To je znak adrenalina i stavlja vas u stanje ultra oštrine.

Out-lap sam išao pažljivo, odmjeravajući ogradu i rubnike. Kad sam dodavao gas na Rascasseu prema VIrage Antony Noghes, vozio sam brzo ali ekonomično da bi što više optimizirao izlaznu brzinu i jurnuo u, bilo mi je jasno, jedan od najvažnijih krugova karijere.

Rekoh sam sebi: ”Mika, maksimalno u napad”.

Za Sainte Devote imao sam plan, kočio sam mrvicu ranije ali vrlo snažno na kratkoj nizbrdici da bi težinom auta što više zagrijao gume. Time sam postigao veću ubojitost prednjeg dijela, nešto što sam volio u svakoj utrci. Uvijek sam mrzio prednje zanošenje (understeer). Najbolji sam bio kad bi mogao opaliti po apexu i onda loviti i reloviti stražnji dio. Bilo bi idealno kad bi se apex samo bočno okrznuo

Taj sam krug dotaknuo kočnice malo ranije  dosta sam profitirao od toga i dodao gas na usponu prema Massenetu i Casinu. Aeevenue d’Ostende nije baš sasvim ravan kako izgleda ali je važno da vožnja bude što pravocrtnija. Ako u trkaćem auto pomaknete i mrvicu volan, bez obzira da vaša noga ”probija” pod, gubite djelić vremena. To je zakon fizike. Zato na Ostendeu što ravnije koliko god to bilo teško. (pitajte Mansella..).

Stigao sam na Massenet i na Casino trg u pravo vrijeme, malo oversteera na izlasku s trga, stražnja lijeva oko pet centimetara od ograde, ali ne previše da ne kompromitiram izlazak.

Dok sam jurnuo nizbrdicom Avenue des Beaux Arts (lijepih umjetnosti), sjećam da sam si govorio.. ”Oprezno Mika, oprezno..”…U Mirabeau je vrlo lako pogriješiti. Mora se kočiti sredinom ceste da bi se izbjegla izbočina koja vas lako može destabilizirati. Desna strana voli poskočiti i treba se naći pravi trenutak za gas prema ultra kratkom jurišu prema Loewsu.

Loews je najsporiji zavoj u F1 kalendaru. Prva brzina, maksimalno se držeći lijeve strane. Osjećaj je kao da zavoj traje jako dugo. Najvažnije je biti strpljiv jer prerano davanje gasa može dovesti do njegovog naglog dizanja a to stoji neprocjenjivo vrijeme.

Srećom, pogodio sam pravu mjeru i uletio u Portier, opet jako blizu ogradi i ”nagario” u tunel. Odlučio sam za lučnu šikanu kočiti kasno i jako ali ne gubeći vrijeme bivajući preambiciozan.

Uspio sam. Jureći pokraj jahti prema Tabacu, mislio sam.. ”da, to bi moralo biti to..” ..no, poradio sam na koncentraciji. Tabac nema rubova, sami zid, četvrta brzina, oko 193 km/h (pa ti vidi..). Prošao sam vrlo blizu ograde bez kontakta, baš kako sam htio.

Sijedeći je ulazak ”na bazen”, jedan od najuzbudljivijih zavoja (pitajte Petrova..) i pritom ne mislim samo na Monte Carlo. Ulazak na ”bazen” je snažan, po svim standardima.

Koči se s otprilike 241 km/h.. Auto postavite lijevo u prvom dijelu zavoja očekujući rolerkoster lijevo, desno, desno, lijevo..Ogradu bi mogli lako rukom dodirnuti a gas nestrpljivo čeka. Gazite ga ranije, čini se senzibilno. Za kraj, nešto je čudno s asfaltom tu. Ako se nećkate, auto bi mogao postati nemiran. Zato nema vremena za razmišljanje. ”Po plinu”. Odmah znate da li ste uspjeli ili ne. Za vozača F1 nema bolje senzacije.

Te 1998. uspio sam sve točno. Zadnji dio kruga maksimalni napad. Kao što i priliči svakom kvalifikacijskom krugu. Vozeći kao životinja, izvlačeći apsolutno sve iz auta. Ionako, nema smisla ostaviti u gumama bilo što…

1:19.798. brže od DC-a za 0.339. David je uvijek briljirao u MC i znao sam da moram jako prionuti…Slijedeći dan sam bio odlučan da pole pretvorim u pobjedu. Dobro sam startao, no, Daviov nos nikada nije bio više od par metara iza moje mjenjačke kutije. Znao sam da će on cijelo popodne biti opasnost.

Znao sam jurnuti nekoliko zavoja što sam brže mogao, pogledao u retrovizor i.. on je opet bio tu. Riječ koja mi je bila u mislima bila je…”okrutno..”…

Letjeli smo. Od četvrtog do 12. kuga, postavljali smo 12 puta rekord kruga.  No, u 18. Davida više nije bilo iza mene. Otkazao je motor. To mi je dosta skinulo briga i pobijedio sam s jedanaest sekundi ispred Fisichelle i pola minute ispred Eddie Irvinea u Ferrariju.

Vozeći u ”parc ferme” osjećao sam zadovoljstvo i veliki ponos na kolege u McLaren-Mercedesu koji su dizajnirali, konstruirali, pripremili i održavali ovu izvanrednu trkaču mašinu. Sad i ponovo im zahvaljujem, 17 dugih godina nakon..

Kasnije te večeri, mislio sam..:”Mika, osvojio si Monte Carlo. To ne može svaki vozač. Dovoljno si sada dobar i za naslov prvaka. Kreni i osvoji ga, dođavola…

I uspio sam.. No, to je neka druga priča.. Do čitanja..

(prijevod: G.D.)