Osim klasičnih ručnih i automatskih mjenjača (npr. automatizirani ručni, mjenjači s pretvaračem momenta, mjenjači s dvije spojke te CVT mjenjači) u neke su cestovne automobile ugrađivani i nesvakidašnji tipovi mjenjača. 

Dva načina izmjene brzina


I među “običnim” getribama zna se pronaći zanimljivih rješenja ili “štoseva”, poput automatika koji se ugrađivao u modele Oldsmobilea i Pontiaca 1960-ih i 70-ih s dva kanala za šaltanje brzina. Zvao se Hurst His and Hers, pri čemu je jedan kanal bio klasični PRNDL (parking, rikverc, ler, drive i low/dulje zadržavanje u nižoj brzini), a drugi je mijenjao tlak za hidraulički pretvarač momenta i osiguravao agresivnije startanje i šaltanje uz ručnu izmjenu 1., 2. i 3. Brzine. I drugi su američki proizvođači koristili slično rješenje, npr. AMC.

Dodatni prijenos u diferencijalu

Rješenja za pogon i prijenos varirala su pogotovo pri počecima automobila u ranom 20. stoljeću. Neki su luksuzni automobili iz 1930-ih koristili konvencionalni ručni mjenjač, ali i dodatne prijenosne omjere (npr. planetarni zupčanici) u kućištu mjenjača ili u diferencijalu pri stražnjim kotačima. Tako su smanjivali broj okretaja motora za više brzine kretanja, a primjer su Auburn, Cord i Duesenberg automobili. Inače je taj tip prijenosa češći kod kamiona.

Predselekcija brzine

I ovo rješenje bilo je relativno često u luksuznim, vojnim, pa i trkaćim vozilima u vremenu do Drugog svjetskog rata. Hyundai je najavio ručni mjenjač bez pedale kuplunga, ali to nije novost jer upravo taj princip koristi  “preselector” getriba. Među češćim varijantama bile su one pri kojima vozač odabere brzinu, pusti gas, mjenjač uključi odabranu brzinu (npr. elektrohidraulički), vozač doda gas i izmjena brzine se dovrši. Kod nekih je vozila vozač koristio kuplung za kretanja s mjesta.

Ručni mjenjač s dodatnim visokim omjerima

Neki su automobili koristili ručne mjenjače s dodatnim, (ponekad automatskim) prebacivanjem u visoki prijenosni omjer (overdrive). Volvo je koristio četverobrzniski ručni mjenjač s gumbom koji je aktivirao 5. brzinu. Drugi primjer je Chevrolet Corvette C4, gdje je pak korišten Doug Nash 4+3 prijenos, pri čemu je četverobrzinski ručni mjenjač u 2., 3. i 4. brzini imao automatsko elektrohidrauličko prebacivanje u viši prijenosni omjer. Uz to, neki su cestovni automobili koristili dodatne omjere slično kao terenski automobili, ali umjesto redukcije za sporu, terensku vožnju (osim nekih hibridnih rješenja gdje je dodana brzina kraća od 1., poput mjenjača za Hondu Civic Shuttle), mjenjači su im bili prilagođeni za visoke omjere, za spuštanje okretaja pri brzinama za “krstarenje” autoputom i smanjenje potrošnje goriva. Primjer je Mitsubishijev Super Shift prijenos iz 1980-ih (četiri brzine uz power i economy podjelu, efektivno 8 brzina).

Kao i drugi elementi u autoindustriji, mjenjači konvergiraju prema dva-tri tipa zbog smanjenja cijene razvoja i proizvodnje, jednostavnosti uporabe za kupca te optimizacije vozila za autonomnu vožnju (tj. elemente autonomije poput održavanja razmaka, kočenja i slično). Ipak, zanimljivo se prisjetiti i drugih rješenja, a i voziti automobil s poštenim ručnim mjenjačem.




Source link