Posljednji poginuli vozač u Formuli 1 je na žalost bio Jules Bianchi, a nakon devet mjeseci borbe život je 17.07.2015 bitku i izgubio izgubio.

A mi se prisjećamo 10 smrtnih nesreća za vrijeme Velikih nagrada

JULES BIANCHI
5. listopad 2014.
Bianchija su mnogi smatralim velikim talentom, i vozačem koji bi u budućnosti trebao voziti za Ferrari. Te 2014. godine, Bianchi je u Monaku odličnom vožnjom donio i prve bodove svojoj momčadi slabašnoj Marussiji. Za vrijeme kišne VN Japana Sutil je u 42. krugu izletio sa staze. Krug kasnije, dok je traktor za uklanjanje bolida izblačio Sutilov bolid, na istom mjestu je izletio i nesretni Bianchi, te je udario u traktor (doslovno odbacivši šest i pol tona teško vozilo u zrak). Zbog naglog usporavanja Bianchi je s teškim ozljedama glave (difuzna aksonalna lezija) preveden u komatoznom stanju u bonicu. Nažalost, nakon devet mjeseci bez dolaska svijesti, od posljedica teških ozljeda glave Bianchi je preminuo.

 

AYRTON SENNA
1. svibanj 1994.
Što napisati a što se ne zna o crnom vikendu 1994 u San Marinu, koji je počeo teškom nesrećom Rubensa Barrichella i pogibijom Rolanda Ratzenbergera,a završio je najvećim šokom koji je ikada pogodio Formulu 1 – pogibijom trostrukog svjetskog prvaka i najvećeg među bajvećima svih vremena Ayrtona Senne. Veliki Senna je u 7. krugu izletio u zavoju Tamburello te udario u betonsku ogradu brzinom od 233 km/h. Unatoč brzoj intervenciji, zbog teških ozljeda glave (dio ovjesa je probio brazilčevu kacigu iznad oka) preminuo je četiri sata kasnije u bolnici. Kasnije je otkriveno da je u kokpitu Senna nosio austrijsku zastavu u čast tragično poginulog Ratzenberga. O razlozima izljetanja se i danas poprilično lome koplja.

 

ROLAND RATZENBERGER
30. travanj 1994.
Početkom 90-tih Formula 1 se već smatrala sigurnim sportom jer 12 godina nije bilo tragičnog slučaja, ali je taj crni vikend u San Marinu pokazao koliko je ovaj sport opasan. Austrijanac Roland Ratzenberger se u slabašnom Simteku pokušavao kvalificirati za utrku, a u jednom krugu se izvrtio i oštetio prednje krilo. Umjesto da se vrati u boks, Ratzenberger je krenuo u još jedan brzi krug. Nažalost, u zavoju Villeneuve mu je otpalo oštećeno krilo te je brzinom od 313 km/h svom snagom udario u betonsku ogradu. Proglašen je mrtvim odmah nakon dolaska u bolnicu.

 

RICCARDO PALETTI
13. lipanj 1982.
Nakon što je na startu VN Kanade žutim svjetlima trebalo neuobičajeno dugo vremena da pređu u zelena, Didieru Pironiju, koji je bio na pole positionu, se ugasio bolid. Zeleno svjetlo je ipak dato, i dok su ga drugi bolidi uspjeli zaobići, Talijan Paletti, koji je krenuo s 23. mjesta, se brzinom od 180 km/h zabio u njega. Ozljede su bile tako velike da je Paletti ležao u bolidu bez svijesti. Medicinska ekipa je počela raditi na njemu, a u trenutku kada se Sid Watkins popeo na bolid, gorivo koje je izlazilo se zapalilo i cijeli bolid je zahvatio plamen. Vatrogascima je trebalo čak 25 minuta da ugase vatru i izvuku tijelo nesretnog vozača.

GILLES VILLENEUVE
8. svibanj 1982.
Gilles Villeneuve je bio jedan od najomiljenijih vozača u Formuli 1, a fanovi su ga obožavali zbog toga što nije znao kalkulirati i svaki put je vozio do maksimuma pa se čak i u boks vraćao vozeći punim gasom. U kvalifikacijama za VN Belgije u Zolderu, Villeneuve se punom brzinom vraćao u boks (iako neki tvrde da je vozio brzi krug pokušavajući postići bolje vrijeme od kolege mu Pironia) kada je u jednom zavoju naišao na bolid Jochena Massa koji se kretao polagano, također vraćajući se u boks. Mass se, propuštajući Villeneuvea, pomaknuo desno, ali je Villeneuve također skrenuo desno te je došlo do sudara. Villeneuve je zajedno sa sjedalom, ali bez kacige, katapultiran 50 metara dalje u ogradu.

RONNIE PETERSON
10. rujan 1978.
Osoba zadužena za start na VN Italije u Monzi je dala zeleno svijetlo i prije nego je cijeli grid formiran, što je značilo da su svi vozači od četvrtog startnog reda prema dalje krenuli tzv. letećim startom. Peterson, koji je krenuo iz trećeg startnog reda je loše krenuo i u prvom zavoju se našao okružen bolidima iz sredine grida. U kaosu koji je nastao Peterson i Hunt su se sudarili te je Peterson udario u ogradu, odbio se, vratio na sredinu staze i zapalio. Srećom, kolege vozači su ga brzo izvukli iz bolida, ali su ozljede noga bile velike. Primljen je u bolnicu gdje su mu trebale biti operirane noge, ali mu se stanje odjednom pogoršalo. Preminuo je sljedeće jutro od embolije.

 

TOM PRYCE
5. ožujak 1977.
Nesreća u kojoj je poginuo po mnogima budući svjetski prvak, Tom Pryce, ostat će zapamćena kao najstravičnija nesreća koja se ikada dogodila u Formuli 1. U 22. krugu VN Južne Afrike bolid Renza Zorzija se zaustavio na startno ciljnoj ravnini, nakon čega su sa druge strane staze počela dotrčavati dva vatrogasca i to dok su stazom još jurili drugi bolidi. Nažalost, Pryce koji se nalazio iza Hans Joachim Stuckovog bolida ih nije vidio te je pokupio 19-godišnjeg vatrogasca pri punoj brzini (tijelo nesretnika je bilo toliko neprepoznatljivo da je identificiran jedino naknadnim prebrojavanjem vatrogasaca). Da stvar bude gora vatrogasni aparat, kojeg je nosio vatrogasac, je pogodio Prycea u glavu usmrtivši ga na mjestu, a silina udarca je bila tolika da je vatrogasni aparat preletio glavnu tribinu i odletio sve do parkinga iza nje.

HELMUTH KOINIGG
6. listopad 1974.
Koinigga su smatrali velikim talentom, a kako bi pokazao svoje sposobnosti Austrijanac je za posljednje dvije utrke sezone kupio mjesto u Surteesu. U 9. krugu posljednje utrke sezone, u Watkins Glennu, Koinigg je izletio zbog kvara na ovjesu. Nažalost, u to vrijeme dosta ograda oko staze je bilo kao što su danas metalne ograde uz stazu. Brzina kojom je Koinigg izletio je bila relativno mala, ali je njegov bolid donjim dijelom probio željeznu ogradu, dok je gornjim „ostao“ na gornjem dijelu. Prevedeno – Koiniggu je doslovno odsječena glava.

FRANCOIS CEVERT
6. listopad 1973.
29-godišnji Francuz je bio zvijezda u usponu i tijekom 1973. sezone pokazao je da se može nositi i sa svjetskim prvakom Jakie Stewartom koji se trebao umiroviti nakon svoje 100. utrke u Watkins Glennu. Nažalost, tragičan se stvar dogodila tijekom subotnjih kvalifikacija kada je u 7. zavoju, boreći se s Ronniem Petersonom za pole position, Cevert izgubio kontrolu nad bolidom te se zabio u ogradu koju je doslovno potkopao. Ozljede glave su bile toliko jake da je smrt bila trenutna. Potresen tragedijom, Jackie Stewart nije ni vozio svoju 100. utrku.

ROGER WILLIAMSON
29. srpanj 1973.
Williamson je vozio tek svoju drugu utrku kada mu je u Zandvoortu u 8. krugu puknula guma te se njegov bolid prevrnuo. Ozljeda nije bilo, ali je nesretni Williamson ostao zarobljen pod bolidom koji se uskoro i zapalio. Dva vatrogasca su dotrčala, ali jednostavno nisu bili pripremljeni za ovako nešto te su stajali kao ukopani. Jedini koji je potrčao u pomoć je bio vozač David Purley koji je parkirao bolid i potrčao u pomoć kolegi. Nažalost, herojski pokušaji Purleya koji je golim rukama pokušavao prevrnuti gorući automobil nisu urodili plodom te je Williamson, koji je bio pri svijesti, doslovno izgorio. Danas zvuči nevjerojatno da utrka nije prekinuta i da su bolidi jurili stazom dok se drama događala.